. Satanath Records

Reviews: SAT112

< Обратно к релизу / Back to page

 

Legenda kaže da zvuk može da prkosi gravitaciji, pomera objekte, lomi kamen kako u bubregu tako i u prirodi.. Takođe , ako skupite grupu muzičara dovoljno zajebanog karaktera, veštine i neumoljive želje da cede svoje instrumente i pojačala.. Mogući su i ogromni tektonski poremećaji u kori planete Zemlje.

Nedavno je tim naučnika otkrio masivne kratere u Sibiru, te su se skupili oko tog fenomena i bacili se na istraživanje. Merili su , snimali sondama i konačno došli do zastrašujuće realnosti na samom dnu ambisa. Glasovi su govorili, jaukali i vrištali uterujući teror u kosti i dušu radoznalih. Neko vreme su se trudili da dešifruju kakofoniju koja ledi krv te se ceo taj proces otelotvorio u poruku iz dubina.

Određeni hrabri ljudi iz Srbije, upotrebili su svu svoju snagu i talenat da nam prenesu poruke iz dubina. Stari jezik drevnih dešifrovali su u obliku tvrdih ritmova, ljutih rifova kao i deset pesama na engleskom jeziku, kako bi propoved iz dubina bila razumljiva celom pokleklom čovečanstvu.
Ti junaci su Igor Lončar, Marko Mrčarica, Timur Iskandarov, Željko Zec i Milan Šuput

Oni su pravi Sotonini (Sathanah records, Rusija) šampioni.. Dame i gospodo, dobrodošli u pakao!

Niko ne sme da govori o njihovim pesmama. Niko se ne usuđuje ta interpretira glasove drevnih demona iz ambisa osim njih samih. Možda je to i razlog zašto ove redove pišem na zidovima svoje ćelije uvezan u ludačku košulju...sve je počelo tako što mi je stigao album na kućnu adresu. Taj trenutak ću pamtiti do kraja svojih agonijom ispunjenih dana koje provodim u beloj ćeliji pokušavajući da pojedem sopstvenu slezinu. Zato su me i vezali..

Činilo mi se da preslušavam još jedan death metal album, ipak, čuo sam ih jako mnogo do sada ali evo reći ću vam šta se dogodilo.

Posle Introa, i prvih par taktova prve pesme "Wlcome To Our World" učinilo mi se da je neko počeo da mi kuca na vrata. Ustao sam da proverim ko je, samo da bih zatekao prazan hodnik.
Vratio sam se u svoju sobu i nastavio sa preslušavanjem. Muzika je dinamična, kompozicija odlična...prosto dane poveruuje čovek da traje čitavih 4:34 minuta... sledeća pesma "Bred For Savery" počela je da krca iz zvučnika paklene blast beatove... a ja sam ponovo čuo kucanje. oga puta glasnije, agresivnije, nervoznije! Kucanje je zapravo bilo o staklo a ne o drvo. To je jako čudno, pošto stanujem na 6.spratu.... a ispred prozora nikoga nije bilo. Čak ni goluba. Atmosfera u kući je pala za nekoliko stepeni.

Napravio sam se lud, pokušao da ignorišem blagi napad panike i počeo da slušam pesmu broj 3. " High On Murder" 4 minuta mid tempo old skul death metala....baš onako kako ja volim. Vokal brutalan i preteći.... opet jebeno kucanje! Samo što bih mogao da se zakunem da se i frižider pomerio sa svog mesta uz jezivu škripu. Sada sam se već uplašio. Izvadio sam kandilo i tamjan..

"The One Who Brings Redemption" , peta pesma koja je drastično promenila sled događaja sa lošeg na gore.. Tada sam već mogao da se zakunem ljudi moji da kucanje dolazi sa druge strane ogledala u kupatilu. Neko je pokušavao da uđe u moj stan.. Zaledio sam se , šake su počele da mi se znoje... prosuo sam i tamijan i šibice po podu.

Setio sam se stare molitve koju me je pokojna baka naučila i krenuo da mrmljam sebi u bradu.. Veliki beli zec sa crvenim očima stjao je na vratima moje sobe i počeo da vrišti na mene reči pesme " Spiritual Necrosis" frižider je lupao o kuhinjske elemente a luster počeo mahnito da se klati. Našao sam kredu i grozničavo počeo da crtam krug oko sebe na patosu sobe. A potom pohitao da ugasim kompjuter ne bi li ugasio muziku. On je nastavio da radi, čak i kada sam iščupao kabl iz zida.

Pesme "The Human Harvest Field" i "Philosophy of Vengeance" slušao sam sklupčan na patosu u sred kruga i dalje mrmljajući molitve, proklinjući samog sebe i svoju naivnost.

Moj skejtbord se zaletao munjevitom brzinom na mene i naglo se zaustavljao na obodu kruga..vraćao nazad, pa ponovo kao metak ka meni. U glavi mi je odzvanjalo, u stomaku kuvalo. A beli zec uporno ponavljao " Izadjii iz kruugaaa" "Izadjiii "
Povraćao sam na patos. Tresao se u groznici, obliven znojem. "Genocidal Wrath" je došao uz glasnu lomljavu stakla koju sam čuo iz kupatila. Pojavila su se tri stvorenja na triciklima koji su skočili preko zeca i počeli da brišu kredu sa poda. Izuo sam cipele i gađao ih, te brže bolje popravio linije mog utočišta... smeh jeipunio prostoriju i mešao se sa rifovima pesme "Lemarchand" počeo sam da jedem nokte i jagodice zato što mi je neprirodna želja za snom došla i počela da me lomi. Ne smem ....ne smem zaspati.. osetio sam ukus sopstvene krvi u grlu i video kosti mojih prstiju kako se bele..

Glasovi su mi govorili, Zažmuri...tako će biti lakše. Izađi iz kruga, Izađi iz kruga, došli smo po tebe.

Ubrzo je došlo do kuršlusa i brigada komšija je uletela u moj stan... pesma "Amen" je gruvala sve glesnije..zvučnici su produvali. Ritual je bio pri kraju a moje komšije su padale po podu i povraćale krv. Demoni su dobili svoja nova tela. Neka nam je Bog svima u pomoći.

Probudio sam se u opustoošenom stanu punom policije, ubrzo su me odveli u zatvorsku ludnicu i zaključali.

Ovaj tekst je nastao ljubaznošću istražitelja koji je fotografisao zidove moje ćelije.

Hellycherry

 

 

The Hell je možda novo ime na našoj sceni, ali ni u kom slučaju se ne radi o nekim novajlijama koji su nedavno došli u kontakt sa instrumentima i poželeli da naprave bend. Ova grupa je nastala posle raspada kultnog death metal imena Awaiting Fear, kada su Igor Lončar i Željko Zec na gitarama, Marko Mrčarica (ex-Rain Delay) i Satan na basu i vokalu poželeli da se dalje bave muzikom, ali nažalost, već početkom ove godine usled personalnih problema Satan napušta bend i biva zamenjen sa Timurom Iskandarovim na vokalu i Milanom Šuputom (ex-Consecration) na basu. Postava iskusnih vukova domaće scene je bila kompletirana i sve je konačno bilo spremno za prvo javljanje The Hella pod nazivom Welcome To…, o kome će ovde biti reči.

Moram početi ovu recenziju možda sa sporedne strane, ali na neki način to i jeste prvi aspekt sa kojim se sreće potencijalni slušalac, a to je predstavljanje benda u javnosti. Bez nekog uvijanja i pijeteta – kako ime benda, tako i albuma, i logo su prosto loši. Ne zna se šta je neoriginalnije, da li ime The Hell ili Welcome To… što prati apsolutno naivan logo i da ne znam bolje, tačno bih pomislio da je reč o ljudima koji ni lične karte nemaju i ne bih nikad došao u kontakt sa bendom ni na koji način. Omot je nešto bolji, vidi se da se na njemu i radilo, ali poprilično bazična scena baš i ne ostavlja bez daha. Znam da će mnogi reći da je ovo nebitno, ali zaista govorim iz najbolje namere i prosto ne mogu da verujem da ovako iskusni muzičari nisu mogli da smisle nešto bolje.

Na svu sreću, što se tiče najbitinijeg dela Welcome To…, muzike, situacija je kudikamo povoljnija. The Hell je nedvojbeno death metal bend, može se osetiti ovde da su članovi bili u Awaiting Fearu po groovy rifovima i old school blastovima, ali čini mi se da je nova krv donela i nešto preko potrebne originalnosti da bi se The Hell odvojio i započeo samosvojan život.

U pesmama se može primetiti dosta proggy kukica koje ne odvode priču u neku svoju stranu, već su tu da daju sitne ukrase i znatno podsećaju na radove benda Death; u celini Welcome To… zvuči kao oda starim death metal albumima i to pretežno sa Floride, tako da prosto može da se oseti da su članovi slušali pomenuti Death, Deicide, ali takođe i buldožerski Bolt Thrower.

U suštini ovaj album neće doneti revoluciju na svetsku scenu, pa ni na našu, ali ono što radi, radi dovoljno kompetentno i usvirano da se doživi kao ozbiljan uradak vredan nečije pažnje. Dosta mi ja zanimljivo čuti Timura u ovom okruženju, jer sam navikao na mnogo mirnija izdanja od njega kroz Tamerlan, ali njegov growl je sasvim dobar i može se reći da se apsolutno snašao i u ekstremnijim vodama. Kad smo već kod vokala, treba pomenuti da na albumu gostuju i Dača (Nadimač), Atteringer (Triumfall, Gorgoroth) i Đole (Azazel), što je sasvim lep primer bratske povezanosti i saradnje na našoj sceni čega nikad nije dosta.

Sve u svemu, Welcome To… je dobro prvo javljanje za The Hell kojim su se pozicionirali na našoj uvek gladnoj death metal sceni kao igrač na koga treba računati i koji je sposoban recimo da otvori koncert bilo kojeg većeg svetskog imena iz žanra koji naleti na naše prostore. Moram ipak priznati za kraj da sam očekivao malo više originalnosti od prosviravanja starih uticaja, ali verujem svim srcem da će to doći na kasnijim radovima – za sada je The Hell odradio dobar posao.

Serbian-metal

 

 

Po uzoru na velike death metal bendove Cannibal Corpse, Morbid Angel, Death, 27-og aprila srpsko muzičko područje biće bogatije za još jedan album benda The Hell, Welcome to... Izlazi pod klapom triju izdavačkih kuća dok bend čini već poznata ekipa sa kojom smo već u intervjuu za naš Webzine razgovarali. Na albumu gostuju Dača ( Nadimač/Daggerspawn) – “Bred For Slavery”, Atterigner (Triumfall/Gorgoroth) – “Spiritual Necrosis”, Đole (Azazel/Soul In Cage/War Ensemble) – “The Human Harvest Fields”. Sam album ima jedanaest pesama sirovog i pomalo paklenog zvuka. Pošto je ovo advanced recenzija, fizičko izdanje nije još uvek nije stiglo do mene, sam fizički izgled albuma ostavićemo za neke dalje tekstove. I red je da počnemo.

Album otvara intro Gates Into Reality, koja nas obaveštava gde idemo i dobrodošlicu nam želi. I to je to, već smo u drugoj numeri Welcome To Our World. Dobrodošlica kakvoj se nismo nadali. Brutalno od samog starta. Podižu nas i spuštaju. Tamerlan briljira, Igor i ekipa basom, bubnjem, gitarom odmah nas vraćaju u zlatno doba death metala. Dobro smo startovali i prelazimo na Bred For Slavery. Uh, uh...čoveče, razbijaju. Opet taj brz i istovremeno težak rif. Bubanj direkt, pa u glavu. Bukvalno na prvu. Struji krv u žilama. Pakao oko nas, a polako nas uvode. Oni su nam kupili ulaznicu i vodiči su naši. Ništa manje brutalni nisu i u sledećoj High On Murder. Pomeraju granice jednom od boljih numera na albumu. Pokazuju nam da je kod njih trozubac i da oni lično odlučuju o našoj sudbini. Mi smo se već prepustili. Numerom The One Who Brings Redemption, to je to. Nema više oklevanja, ako smo uopšte do sada i oklevali. Njihovi smo sto posto. Nekako malo "mirnija" numera. Usporena i isto tako brza. Vokal ubija! On nam stvarno donosi spas. Sledećom Spiritual Necrosis...spiritualna nekroza je svuda oko nas. Da, da, a verujte mi uživamo. Živimo po njihovim notama. Takt nam je vodič. Numera The Human Harvest Fields. Brže je i kida po šavovima. Uklopljeno do savršenstva. Na keca. Nema tu dalje govora. Sledeća Philosophy Of Vengeance, čista filozofija. Mi smo već duboko zaraženi "virusom" iz pakla. Ali, znate šta? Osećaj je baš onaj kakav treba da bude. Tako je i u narednoj Genocidal Wrath. Definitivno najbolja numera (lični utisak) na albumu. Uživamo u potpunosti, dok momci lome sve pred sobom, a onda brutalni solo od sredine pesme. Svi deluju kao jedan. Vrše genocid nad nama, a mi tražimo još. Oduvali su nas, da više nemamo gde. Pretposlednjom numerom LeMarchand, nastavljaju istim tempom, kao pravi majstori svog zanata. Glas iz pakla je tu. Poslednja numera Amen, jednostavno u to ime Amin! Kako su počeli tako su i završili, a mi ćemo blagosiljati svakako njihovu obrednu liturgiju.
Hm... Utisci? Čekajte da se podignemo sa zemlje. Ako se utisci rečima mogu opisati, red je da probamo. U svakom slučaju ovo izdanje trebate što pre nabaviti, a ja svoje fizičko izdanje jedva čekam da u rukama držim. Time se treba voditi svaki pravi kolekcionar i ljubitelj muzike. Ovaj album će svakako uzburkati muzičku javnost Srbije, ako već pojedine i nije. Mene definitivno jeste. Pratim već duže rad članova benda, što njihove pređašnje i sadašnje projekte. Jeste ovo njihov novi početak. Početak od koga ja lično, mnogo očekujem u budućnosti. Album koji probija granice i koji se mora čuti van naših granica. Pakao je stigao u Srbiju! Dobrodošli... Omen!

Celticslavicwebzineserbia

 

 

A group of passionate lovers of extreme metal, already well known on Serbian metal scene, gathered in 2013 to form a new band. The mentioned band is consistent of former members of Belgrade’s Death Metal machine Awaiting Fear, a doom band Rain Delay and Consecration. The mentioned ones are Igor Lončar, Željko Zec, Milan Šuput, Marko Mrčarica and the vocal named Tamerlan. This balck flame has started to be talked about even before their first album came out. However, the time has come for these black wings to take off and dash trough this scene, and the beginning of their devastation has quite a clever name – “Welcome to…”

In cooperation with “Satanath Records”, “Morbid Shrine productions” and “Darzamadicus Records” the Hell’s debut album “Welcome to…” got into the infernal fight. At the first glance, before even listening, it must be said that the design doesn’t leave such a brutal and unique impression that we’re used to see in the death metal world, but in every point it covers everything that The Hell offers us and it certainly corresponds with the lyrical theme of this album. Front cover was done by Slobodan Jovanović (“Art of Doom”), music was written by Igor Lončar and lyrics by Tamerlan, except for the song “Amen” which was written and performed by Satan.

As the most Death Metal albums this one also thrives with aggression, raw sound and fast guitar and drum parts. The thing that makes this album stand out from most of Serbian Death Metal albums is involvement of multiple singers in different songs which makes the whole thing more interesting and dynamic. Thus, in the song “Bred for Slavery” the guest is Danilo Dača Trbojević from the band Nadimač, who mastered his Death Metal vocal skills back in the band Daggerspawn. The song “Spirityula Necrosis” hosts Atteringer(Triumphal/Gorgoroth), and the song “The Human Harvest Fields” is enriched by the guest vocal Djole (Azazel/Soul in Cage/War Ensemble).

The sound production was in charged by the guitarist Igor Lončar, and we can say that it is at a high level, although we hope that in the future it will get better. All in all, this is quite good presentation of this Death Metal machinery. The influence of well known bands like Deicide, Morbid Angel, Cannibal Corpse, etc. is qute obvious, however The Hell is considerably open with experimenting with modern sound. As we can see, the name of the album itself (Welcome to…) implies that this band is not going to stop at this, and that The Hell is yet to burn!

Extremereviewserbia

 

 

Nisam ljubitelj projekata tipa super-grupa sastavljenih od članova velikih bendova, jer je obično bilo pravilo, bar do sada, da su ti projekti trajali kratko, da nisu ni blizu po kvalitetu bili uz matične bendove njihovih članova... Brojni su razlozi. Medjutim, kada mi je u ruke došao album prvenac „novog“ benda iz naših krajeva, benda The Hell, moram da vam kažem da sam ozbiljno počeo da re-evaluiram taj moj stav. Sada sam trenutno na stavu da su projekti super-grupe koji su uspešni izuzetno retki. The Hell su na jako dobrom putu da postanu jedan od njih i da pokažu da se stereotipi o super-grupama na njih ne odnose.
Bend sačinjavaju sve prekaljeni muzičari – Igor Lončar (ex-Awaiting Fear, i od skora The Father od a Serpent), Željko Zec, Milan Šuput, Marko Mrčarica, i fantastičan vokal Timur Iskandarov (poznat po radu na projektu Temerlan, kao i po tome što vokalne dužnosti odradjuje i za bend The Father of a Serpent).
Prvenac Welcome to... benda The Hell se sastoji od 11 pesama; svih 11 su autorske, što odmah govori da ovaj bend zna šta hoće i ne želi da gubi vreme na obradjivanje pesama koje su već mnogi bendovi obradili. Album je izdanje koje je plod saradnje tri diskografske kuće (zanimljiv koncept) - “Satanath Records”, “Morbid Shrine productions” i “Darzamadicus Records”. Cover-art je maestralno uradio Slobodan Jovanovič (Art of Doom), muziku je napisao Igor Lončar, koji je na sebe preuzeo i prodikcijski deo, a tekstove je napisao Timur (osim za pesmu „Amen“ koji je napisao pa čak i izveo Satan, koji je pevao i na poslednjem albumu Awaiting Fear). Kada smo kod vokala, valja primetiti da se na gostima nije štedelo. U pesmi „Breed for Slavery“ je gostovao Dača iz benda Nadimač i ex Daggerspawn, u pesmi „Spiritual Necrosis“ je gost niko drugi nego sadašnji pevač black metal giganata Gorgoroth, Aterigner, inače naše gore list poznat u black metal krugovima kao vokalista black metal benda Triumphal), a u pesmi „Human harvest Fields) je svojim vokalima doprineo Djole (Azazel, Soul in Cage, War Ensemble). Neki fanovi su sigurno pomislili da će The Hell samo nastaviti tamo gde su Awaiting Fear stali, ali ni to nije tačno, jer The Hell je potpuno druga priča, sve što nekako AF nije uspeo, iako je toga jako malo. Muzika je brutalnija, ubitačnija, bolje osmišljenija, death metal onako pravo u lice, bez ikakvih primesa bilo čega drugog, jasno omedjenih granica koje se jednostavno poštuju.
Nakon zanimljivog introa, sledi killer rif koji me je toliko podsetio na početni rif sa poslednjem Deicide albuma da sam morao da ga pustim da bi se uverio da to ipak nije to baš to. Fantastično otvaranje sa pesmom „Welcome to Our World“ odmah na početku pokazuje da su The Hell jako ozbiljni i tu da ostanu. Furiozni tempo sa kojim počinje pesma „Breed for Slavery“ je čini mamutom koji vam je upao u spavaću sobu i krši sve pred sobom a vi ne možete da ga zauzrate i iskontrolišete. Promene rofova i tempa čine ovu pesmu fantastičnim prikazom kako treba da zvuči jedna, sa jedne strane, moderna death metal pesma, a sa druge strane, ipak verna staroj školi ovog žanra. Pesma „High on Murder“ nastavlja u istom tempu, bez predaha, neumorno sipa iz svih cevi, kao neki muzički perpetum mobile koji se hrani time što daje. Timur izvlači iz sebe neke od najbrutalinijih vokala koje sam čuo od nekog našeg death metal benda. Pitam se kakvo grlo i glasne žice taj čovek ima. „The One Who Brings Redemption“ je pesma jednostavnog rifa, ali tako ubitačno izvedena da se prosto pitam otkuda ovom bendu tolika energija. Bukvalno sa svakom narednom pesmom je lestvica kvaliteta podignuta ne stidljivo za jedan stepen, nego za nekoliko stepeni, nepovratno. Brzi delovi podjednako dobri kao i sporiji, a sve tako vešto upakovano u celinu da ostavlja jako, jako visok utisak.
Pesma „Spiritual Necrosis“ gotovo da ima neki black metal feeling u sebi, što me je neobično obradovalo, a Aterigner pokazuje da nije pevač Gorgoroth-a tek onako, zato što nisu imali nikog drugog. Mislim, lik je vokalni golijat. „The Human Harvest Fields“ je još jedna prava old-schoolerska death metal razbijačina, pre-dobro koncipirana pesma, veoma zanimljiva za slušanje, koja, kao i ostale njene sestre, pokazuje pravo muzičko umeće svih uključenih u njeno izvodjenje. „Philosophy of Slavery“ počinje sa pravim thrasherskim rifom, ali kada se ostali instrumenti pridruže, sav taj thrasherski šlag se topi i nestaje i pesma postaje još jedan komad u slagalici pod naslovom Welcome to... „Genocidal Wrath“ još jedna pesma sa nekim thrasherskim feelingom, ali opet, samo u tragovima, iako jasno vidljivim. Pesma „Le Merchand“ (inače Philip LeMerchand (dole na slici) je, u horor pričama Clive Barkera, kreator poznatih LeMerchandovih kutija, od kojih je najpoznatija „Lament Configuration“ koja se pojavljuje u filmskom serijalu Hellraiser). Kada sam ovo otkrio, jedno pet minuta sam sedeo u tišini i divio se oroginalnosti ove činjenice i teksta Timura Iskandarova. Mislim, lik je razvalio. Čitao sam teksto za celo vreme trajanja pesme i nisam mogao da verujem u ono što čitam. Album se završava pesmom „Amen“ – onako za kraj, koja stavlja tačku na, nadam se, tek otvaranje kapija pakla, u očekivanju novih poglavlja iz srpskog muzičkog Necronomicona.
Bend neverovatnih mogućnosti (nadam se da su ih njegovi članovi svesni i da će ih obilato koristiti u budućnosti), album bez i jedne mane (bar ja nisam mogao da je nadjem, iako sam se trudio (jer nisam želeo da neko ovu recenziju oceni loše zbog toga što poznajem Lončara lično i dobri smo prijatelji). Možda sam pristrasan, ali ne sećam se ovako dobrog death metal albuma nekog našeg benda u skorijoj, pa i daljoj prošlosti (osim samo jednog – Obscuredovog poslednjeg albuma The Plague Within), neka mi imenjak oprosti na ovoj iskrenosti, ali ovo nikako ne znači da je Welcome to... lošiji, nego da može da stane rame uz rame sa The Plague Within. Kakva bi to svirka bila kada bi se negde na nekoj od bina, možda u Quarteru, ova dva benda sastala i načisto nas poubijala. Ima li smisla i da pišem ocenu?

Igor Vlad Cepes

 

 

Schönes Wortspiel zwischen Plattentitel und Bandnamen. Auch ein ansehnliches Cover spricht an und lädt dazu ein, den Sound darauf mal anzutesten. The Hell sind aus Belgrad und widmen sich dem Death Metal. Nach einer Lautsprecherdurchsage geht’s los in die Vollen. Die Vocals in Form von röhrigen Growls stehen mit dem breitflächigem Geprügel in Einklang. In den Doublebassattacken von "Bred For Slavery" werden sie noch tiefer. Gitarrenrasereien bei nicht zu vielen Tempowechseln halten das Aufmerksamkeitslevel des Hörers oben. Doch hat man sich beispielsweise bei "Spiritual Necrosis" grad eingegroovt, beginnt noch mitten im Vocalpart schon ein abtötender Fade-out. Weiß nicht, ob das nach nicht mal viereinhalb Minuten schon zwingend sein muss. Geil aber der zackige Mittelpart in "Genocidal Wrath", wozu man tatsächlich nichts anderes als Doublebass hören will. Der Fünfer von The Hell aus Kroatien suhlt sich auf seinem ersten Lebenszeichen in einer zeitgemäßen Produktion, ohne auf Übertreibungen wie Bombast zu zielen. Fans aus Lagern von neuer und alter Schule dürften damit etwas anfangen können, weil die elf Tracks dazwischen eine Brücke schlagen. Die CD kommt im Crystal Jewelcase mit Farbbooklet aus acht dicken Seiten, die sich cool im Coverdesign zeigen.

www.crossfire-metal.de

 

 

I The hell sono la risposta serba agli ormai compianti Morbid Angel. Portatori del verbo death, i nostri aprono le danze con un’intro recitata per poi cominciare a pestare giù duro. Il cantante, più che cantare, declama. Declama le sorti del mondo e di tutte quelle anime che si meritano l’inferno per via dei propri peccati. La batteria intramezza parti velocissime a tratti più cadenzati, mentre la chitarra butta giù riff come se piovessero sassi dal cielo e non vi fosse un domani. Considerando che è un debutto discografico, non si può che prendere atto della nascita di un nuovo valido gruppo. Certo, non c’è originalità… ma nel 2015 chi fa più del sano death tecnico a tinte brutal? Menefreghisti.

metalhead.it

 

 

De hel bevindt zich tegenwoordig in de Servische hoofdstad Belgrado. Althans, daar komen de vijf heren vandaan die hun band zo genoemd hebben. Zowel de bandnaam als de muziek zijn weinig origineel maar lekker is het godverdomme wel zeg!

The Hell maakt brute deathmetal. Volgens goed gebruik is de muziek lekker bruut en ontdaan van allerlei overbodige tierlantijntjes en bijzaken. Gewoon veertig minuten lang tien nummers doorbeuken in de stijl van de grote Amerikaanse voorbeelden. Grootste troef op deze plaat is brulboei Tamerlan die een heerlijk donkergekleurde grunt heeft. De beste man is volgens de gegevens nog maar dit jaar toegetreden tot The Hell dus zonder zijn voorganger(s) te kennen lijkt me dit een goede zet.
Al met al een bijzonder aardig plaatje, dat Welcome to…. Lekker geluid, kundige muzikanten, goede zanger, teksten die niets aan de verbeelding overlaten (The Human Harvest Fields), wat wil een mensch nog meer? Originaliteit zegt u? Dit is deathmetal, als u originaliteit wilt gaat u toch lekker een deurtje verder? Ja, natuurlijk beginnen de nummers tegen het einde van de plaat op elkaar te lijken maar wat geeft dat? Niet zeuren en gewoon op repeat zetten, dit verrassend lekkere tussendoortje! Amen!, zoals de band zelf de plaat afsluit.

http://www.zwaremetalen.com/recensie/33003/The-Hell-Welcome-to.html

 


Now, before you go into a tremendous rant about how death metal has lost its originality, resulting in a bunch of bands with names, sound and song titles that have already been used before, let me just state that that is just the way of the world. Pretty much nothing is original and renewing anymore but that doesn't keep people from making nutsack-kicking music. Saying that The Hell is unoriginal might be true, but, unlike Hollywood, these guys are definitely capable of creating excellent remakes.

The Hell is a Serbian quintet, born in Belgrade in 2013. Ever since, they have been working on this album, mainly influenced by... well, all of them. Morbid Angel, Cannibal Corpse, Death, Obituary, At The Gates, Vader, Sepultura, Napalm Death... You name them, they know them and they have been listening very carefully. So it's no surprise that this debut is full of punishing and uncompromised death metal and constantly reminds you of the great ones in the genre.

However, I must say that Tamerlan is probably one of the best grunters I've heard recently. Far away from all the post-stuff which is popular these days, these are traditional grunts, deep, guttural and relentless. Also the music retains a safe distance from the deathcore scene. That way, The Hell certainly deserves a place among the earlier mentioned bands. Their loyalty to old fashioned death metal is something fans must cherish, highlighting many times on this album, especially in 'Bred For Slavery' and 'Spiritual Necrosis'.

There's little else to say about this album, so in a few lines I will end this review with the very same word as The Hell finishes this tremendous effort. If you're a death metal fan, yearning for the good old days of the genre, you should already be a massive fan of these Serbians and you should have already gotten your hands on this album. The Hell is coming to take over the death metal world, 'Amen'.

http://www.merchantsofair.com/reviews/the-hell-welcome-to

 


I sometimes don’t think people realise how hard it is to enjoy albums when you have to go through so many of them in a short space of time. You hear so many that sound so similar and it is hard to be positive about these albums. Not because they’re bad, they are most certainly not. But death metal for example is pretty hard to decipher when the band’s essentially play the same style without no change at all.

I was starting to think this of the new album WELCOME TO… from THE HELL. A vicious death metal band that hails from the far reaches of Serbia. Their album does something that not a lot of bands do these days, the second half of WELCOME TO… is far superior. Most bands bunch their best songs at the start of the album and hope people don’t notice the crap at the end. However when I hit the track THE HUMAN HARVEST FIELDS, the band took a completely unexpected turn from decent but ordinary metal and churned out some excellent five tracks that totally made the album for me.

The thing people have to remember is that even if the songs aren’t bad, they can be a little generic and I would say that about the first half of the album. WELCOME TO… was most definitely saved by the later songs which feature some seriously catchy, very fun death metal numbers. They range from some MORBID ANGEL to VADER in their brutal but infectious approach. GENOCIDAL WRATH and PHILOSOPHY OF VENGEANCE are easily the best songs on the album. I also really enjoyed the closing number, AMEN! which reminded me a lot of the modern input from EXODUS.

I know the start of this review sounds awfully negative but this is an album I enjoyed and I would recommend it. THE HELL clearly have the chops to play this kind of music. There is some really nice guitar playing, impressive bass licks and a particularly brutal drummer. So even though the first half of the album is unremarkable to a point, it does become a lot more likeable after multiple listens and it is worth it just for the second half of the record.

http://demonszone.com/albums/the-hell/welcome-to/

 


Дебют сербской дэт-металлической бригады, которая собралась вместе в 2013 году, чтобы исполнять честную, откровенную и по возможности брутальную музыку. И в 15-ом году их первенец вышел на конторе Satanath Records в кооперации с Morbid Shrine Productions из Испании и Darzamadicus Records из Македонии. Похоже, это именно те страны, где не гаснет огонь интереса к андеграунду и в особенности к мощным землетрясениям, что становятся возможными после выхода таких дисков.
Как стало ясно, эта скорострельная дэт-группа возникла из пепла другой сербской команды — Awaiting Fear, что собственно уже объяснило подготовку музыкантов и их мощнейшее устремление на результат. Музыканты (хайрастые и стриженые) в своем заявлении этому миру говорят о своем желании рубиться тотально, в олдовом стиле, в том, с какого начинали корифеи жанра Deicide, Morbid Angel, Cannibal Corpse, Death. К тому они добавили, что не исключена тактическая возможность играть даже чуть прогрессивнее, с включением кое-каких заумных элементов, которые должны сформировать собственную чудовищную, но максимально привлекательную ауру формации. Прямо скажем, похвальные устремления.
Только я хотел написать, что музыканты позабивали на все это, только похватав инструменты в руки, как гитаристы заделали красивейший мост — ажурный, шикарный, полный лирических реверансов, и это, не забывайте, в траке исповедующем жестокий дэт-метал. И немало поразительно здесь то, что конструкция осталась вполне органичной. И это главное чудо, которое создают двое с гитарой. Это не МДМ, не мелодик дет метал, это мощный агрессивный дэт с инкорпорированной местами колючей проволокой от выдающихся мастеров гитарного дизайна. Вот это уже материальный факт.
Доказано клинически, что в данном диске на протяжении 40 минут музыканты создают мощное музыкальное давление в заявленной стилистике. При том мастерски оперируя наличной технической базой композер производит бесчеловечные эксперименты по внедрению в дэт метал отработанных прецизионных партий струнных инструментов, которые не то что бы оживляют «безнадежно мертвый» дэт метал, но уж точно поднимают на ноги 11 зомбо-траков.
В целом, этот адский поезд очень неплохо смотрится на своих раскаленных рельсах, он бешено мчится в направлении станции, где расположено обиталище Хозяина Этого Мира. Где надо активно перестраивается на нужные пути, меняя строй, ритмику, не переставая сумасшедше голосить и рвать колеса на всех черных парах. Причем, дело поставлено таким образом, что остается только восхищаться техническому совершенству этого тяжелого состава, его умению рубить тотально и грамотно одновременно.
Да, гитаристы в этой группировке подобрались мастеровитые, и я уже не удивляюсь той заяве поиграть «более прогрессивный стафф». А то, признаюсь, был в недоумении. Когда же эти непонятки рассеиваются, просто получаешь удовольствие от интересной, взволнованной и нахрапистой манере игры музыкантов. Да ведь и брутальные риффы тоже надо суметь создать, не ..здить же оных у старших товарищей или коллег. Вот и по этому параметру внимательный слушатель — дэтстер не будет разочарован — группа предлагает оригинальные подходы и собственные рецепты забойнейшего адского угара. Не зря же басист у них на пятиструнке рвет зал.
Надо бы пару строк написать про ударника группы Марко, который в майке Мисфитса за своей установкой изображен на развороте буклета диска. Дело в том, что этот мужик создает реально сложные структуры здесь, не зря там выше про Морбидов написано. Профильные камераден оценят его инфернальное молотилово, которое весьма и весьма на хорошем уровне. И это — как минимум.
За дичайший вокал (или вокалы) ответил Тамерлан. Его манера отработки в разных регистрах придется по вкусу самым широким массам металхэдов. Где=то делая почти чистый вокал с давлением на горло, потом переходит на гроулинг и притом интонационно отрабатывая свою карму на 100 процентов. Отмечаю его особенную технику отчетливого не смазанного вокала, что, сами понимаете, для гроулинга очень важно.
Добавлю, что диск снабжен профильным, издалека заметным 8-страничным буклетом в багрово-красном дизайнерском решении, где разместились тексты их ангоязычных песен, фотки музыкантов и их тэнксы.

https://resurgam27.wordpress.com/2015/12/10/the-hell-2015-welcome-to-sat112-msp016-dr-016-cd-satanath-records/

 


I have to admit that I was not that eager to listen to this album, if only because of the band’s name, The Hell. I did actually expect some infantile would-be act with more ego than writing capabilities. Yet seen the label(s) involved, this could be something quite different as well. The choice of those labels releasing an album by a band called this way, would it prove me wrong? Darzamadicus Records, Morbid Shrine Productions and, especially, Satanath Records are quite ‘intelligent’ and open-minded, so maybe this stupid moniker isn’t but a mistake (in my head)?

Well, actually this five-piece from Serbia consists of some members that were in notorious acts such as Consecration, Awaiting Fear or Rain Delay. So, maybe this could show some professionalism in one way or another…

Actually, the album consists of about forty minutes of rather convincing Death Metal with quite some influences drawn from the USDM-scene. And you know, despite the lack or originality (there really is nothing renewing at all, on the contrary), this stuff is quite attractive. The scenes from Poland, Sweden, Germany, Holland, the UK and, especially, as said before, the U.S. have been of influence to create this kind of somewhat technically high-profiled, mainly fast and both rhythmic and melodic Death Metal. The whole comes with a timeless execution, which includes both old schooled elements as well as some modernistic details, and the sound quality is truly of a high level. Besides, there is quite a huge dose of blaspheme and blackened nastiness that characterises this band’s sound, and who is undersigned not to appreciate this detail?... Indeed, it’s my pleasure, you’re welcome…

Deicide, Morpheus Descends, Sinister, Bolt Thrower, Nile, Vomitory or Abysmal Dawn, and tens of other references might occur…

http://www.concreteweb.be/reviews/hell-2

 


Serbia è anche sinonimo di buon death metal, di quello classico, satanico e senza troppi fronzoli. In questo debutto dei The Hell intitolato "Welcome To..." possiamo trovare quello che potremmo trovare in decine di altri album, ma io sono convinto che a volte anche del semplice pane, se è buono, soddisfa più di tanti dolci elaborati ma inconsistenti.
I The Hell fanno le cose semplici, seguono i dettami che hanno imposto gruppi come Deicide, Morbid Angel o Vader, ma lo fanno bene, rispettando in toto la lezione che ci hanno lasciato questi e altri pilastri del metallo della morte.


Pezzi come "Welcome to Our World", "Bred for Slavery" e soprattutto "High on Murder" ci ricordano davvero molto da vicino l'operato di Glen Benton e soci, soprattutto quelli di inizio-metà carriera, e anche il growl espresso da Tamerlan è molto vicino a quello di Benton, così come le incursioni in scream che di tanto in tanto fanno la loro comparsa. Il riffing è death metal fino al midollo, ma proprio come almeno due delle band che ho citato in apertura, si fa spesso strada in territori più thrashy e con un piccolo occhio di riguardo per il groove.
Ad ogni modo è la velocità ad essere protagonista in queste undici canzoni, ma non solo quella, fortunatamente. I The Hell sono dotati di una discreta tecnica individuale, che gli consente di poter costruire dei pezzi piacevoli ma anche notevoli dal punto di vista esecutivo. C'è anche un vago rimando al black metal ogni tanto, e ascoltando brani come "The One Who Brings Redemption" o "Spiritual Necrosis" e il loro riffing lo si nota subito, e la cosa è ben riuscita, perche si incastra bene nel tessuto sonoro dei Nostri. Poi quando la band ti piazza un pezzo da manuale del death metal come "The Human Harvest Fields", che si candida forse come hit del disco, con tanto di richiami agli Slayer al suo interno, allora direi che possiamo ritenerci già fortunati che esistono dischi del genere, schietti e sinceri ma di qualità.
Da notare l'ottimo, instancabile drumming di Marko Mrčarica, una vera macchina da guerra che macina blast-beat e doppia cassa come se nulla fosse per tutti i quaranta minuti del disco.

Il confine tra pregio e limiti di band come questa a mio avviso è molto labile, in quanto è come guardare il bicchiere mezzo pieno o mezzo vuoto. Siamo al cospetto di un album death metal non originale, non super tecnico e non spettacolare, ma abbiamo allo stesso tempo un lavoro solido, una band che trita alla grande, che non molla la presa mai, come un mastino inferocito, e che soprattutto crede nel death metal vecchia scuola in maniera morbosa. Sta a voi valutare tutto questo, ma io nel dubbio prenderei, perchè qui si va sul sicuro e fregature non ne avrete. Per me buon disco, decisamente.

http://heavymetalmaniaczine.blogspot.ru/2015/12/the-hell-welcome-to.html

The  Hell  are  a  band  from  Serbia  that  plays  a  very traditional  form  of  death  metal  and  this  is  a  review  of  their  2015  album  "Welcome  To..." which  was  released  as  a  joint  effort  between  Satanath  Records,  Morbid  Shrine  Productions  and  Darzamadicus  Records.

Spoken  word  samples  start  off  the  album  and  after  the  into  the  music  starts  going  into  more  of  a  heavy  death  metal  direction  along  with some blast  beats  being  used  at  times  as  well  as  some  growling  vocals  that  are  very  easy  to  understand  and  the  music  is  more  rooted  in  the  early 90's  style  while  also  demonstrating  a  great  amount  of  talent  and  skill.

Throughout  the  recording  you  can  hear  a  great  mixture  of  slow,  mid  paced  and  fast  parts  and  you  can  also  hear  all  of  the  musical  instruments that  are  present  on  the  recording  while  some  songs  also  bring  in  high  pitched  screams  and  when  solos  and  leads  are  finally  added  into  the music  they  are  very  melodic  while  also  remaining  true  to  an  old  school  style  of  death  metal  and  they  whole  album  also  sticks  to  a  heavy sound  throughout  the  recording.

The  Hell  plays a  style  of  death  metal  that  is  very  traditional bringing  in  a  90's  style  while  still  sounding  very  up  to  date,  the  production  sounds very  professional  while  the  lyrics  cover  dark  and  violent  themes.

In  my  opinion  The  Hell  are  a  very  great  sounding  traditional  death  metal  band  and  if  you  are  a  fan  of  this  musical  genre,  you  should  check out  this  album.  RECOMMENDED  TRACKS  INCLUDE  "Welcome  To  Our  World"  "High  On  Murder"  "The  Human  Harvest  Fields"  and  "Amen!".

http://extrememetalzine.blogspot.ru/2016/02/the-hellwelcome-tosatanath.html

I The Hell sono una nuova formazione proveniente dal territorio serbo, all'interno della quale si celano due vecchie conoscenze quali Marko Mrcarica e Igor, al tempo rispettivamente batterista e chitarrista degli ormai defunti Awaiting Fear. Anche in questo caso abbiamo a che fare con una band di stampo death metal, che attinge dalle sonorità statunitensi — i nomi a cui far riferimento sarebbero davvero tanti, ma credo che chiamare in causa Morbid Angel, Deicide e Cannibal Corpse possa bastare a darvi un'idea di ciò che vi attende — con qualche spunto di matrice europea a far da comparsa, che potreste ricollegare a esempio a quanto prodotto da Peter e i suoi Vader.

L'album d'esordio "Welcome To..." non brilla di certo per originalità né tantomeno possiede uno stile compositivo di alto livello come quello riscontrabile in "Denouncing The Holy Throne" degli Heaving Earth, per rimanere in tema di band odierne e amanti del suono «made in U.S.A.», tuttavia mena di brutto e se ne infischia. Vengono così spiattellate delle mattonate considerevoli quali "Bred For Slavery", "High On Murder", "The One Who Brings Redemption" e "Genocidal Wrath" (nella quale è possibile apprezzare il lavoro di basso a opera di Milan "Atlas" Šuput), al tempo stesso però non vengono proposti solo continui ed efferati attacchi, dando modo anche al groove di fuoriuscire. Infine il supporto garantito dietro al microfono dalle ospitate di Danilo Daca Trbojevic (Nadimač e Daggerspawn) in "Bred For Slavery", di Atteringer (Gorgoroth e Triumfall) in "Spiritual Necrosis" e di Dole (Azazel, Soul Cage e War Ensemble) in "The Human Harvest Fields" sono funzionali e supportano la già ben più che dignitosa prestazione sfoggiata dal cantante Tamerlan.

Il benvenuto all'Inferno ci è stato dato: i The Hell hanno realizzato un disco rivolto agli appassionati di death metal che potrebbe risultare un po' scontato, ma il dazio che paga in tal senso è stato ben bilanciato dalla grinta e dalla passione in esso riversate, perciò ascoltatelo!

http://www.aristocraziawebzine.com/recensioni/7161-the-hell-welcome-to  

I don't know many bands from Serbia, I actually know only 'The Other Side Of Reality' by SCAFFOLD, one of the few significant albums coming from ex Yugoslavia. So I was very curious to discover these guys, also from Belgrade. THE HELL formed in 2013, this is their first release ever, so they prefered to focus just on a full-length album without making demos or EPs before it. However, even if we're talking about a rather new band, all the members are not youngsters. They're instead enough experts to make a well-defined Death Metal album like 'Welcome To...', co-released by the Russian Satanath Records, the Spanish Morbid Shrine Productions and the Macedonian Darzamadicus Records almost a year ago. Yes, this is 100% Death Metal, mainly influenced by both the American and the European masters. The opener 'Welcome To Our World' heavily reminds of MALEVOLENT CREATION; if 'The One Who Brings Redemption', 'The Human Harvest Fields' or 'Lemarchand' do it between DEICIDE (above all "Serpents Of The Light") and VADER, 'Spiritual Necrosis' brings Jon Nödtveidt from DISSECTION into the source of their inspiration. So there are both brutal and melodic riffs, good solos and a solid rhythm section with a good work of double bass drum. The singer Tamerlan doesn't use only growling vocals (when he does, they're not very deep) but he alternates them with vile screams and some spoken verses. All things considered, "Welcome To..." is a decent product but it is also a bit generic in my opinion. You have an 'already done' impression at the end of this album, but of course it's not always a negative aspect if you're not tired of traditional Death Metal. Check their current activities at www.facebook.com/thehellserbia and, if interested, go to www.satanath.com to find this CD, still available.

http://www.voicesfromthedarkside.de/Albums-EPs-Demos/H/THE-HELL--10379.html

Bałkańska scena death metalowa nie jest zapewne zbyt znana, ale doświadczenie mówi, że czarne perły można odnaleźć w różnych częściach świata. The Hell jest tego doskonałym przykładem. Pochodząca z Belgradu kapela wypuściła w 2015 swój debiutancki krążek Welcome to…, który z pewnością spodoba się fanom klasycznego deathu, komponowanego jednak z otwartą głową, bo nie ma tutaj żadnej retro stylizacji. Album to urozmaicona, a jednocześnie zwarta propozycja, zespolona tekstową ideą – The Hell piętnują w swoich lirykach bolączki współczesnego świata, stawiając ludzką pazerność, głupotą, nienawiść w centrum rządzącego naszą rzeczywistością zła. Można by rzec – sami sobie gotujemy to piekło.

Znajdziemy na krążku cały przekrój deathowych inspiracji – od grania na swój sposób melodyjnego i chwytliwego, po fragmenty brutalne i intensywne. Doskonały przykład tego mamy już w otwierającym płytę kawałku Welcome to Our World, w którym naszą uwagę przykuwa mięsisty riff – niemniej nie brak tu też niekonwencjonalnej gitarowej roboty. Czasem kapela przyspiesza znacznie, by potem dać nam odetchnąć przy intrygującym zwolnieniu, by wymienić The One Who Brings Redemption i The Human Harvest Fields. Ale dotyczy to niemal wszystkich kompozycji, które oparte są na więcej niż jednym pomyśle. W utworach dzieje się sporo, a jednocześnie nie jesteśmy przytłoczeni setką skomplikowanych motywów. Czasem zespół serwuje nam rzeczy rzeczywiście brutalne, ale też z riffowaniem jak ze szwedzkiej szkoły (Genocidal Wrath). Nie brak tu jednak momentów mniej typowych, gdzie zespół kombinuje z brzmieniem gitar – jak już pisałem: trzymając się klasycznych rozwiązań The Hell wpuszcza w strukturę swoich riffów trochę świeżości. Przykładem tego może być bardziej techniczny fragment wieńczącego płytę Amen!

Jak na debiut Serbowie wypadają naprawdę dobrze. Kto lubi solidny death metal, bez pójścia w skrajności – zarówno te zmierzające do ugrzecznienia stylu, ani w nadmierne jego zbrutalizowanie, ten powinien być zadowolony. Welcome to… to death metal środka, odpowiednio wyważony, co nie oznacza, że pozbawiony ikry czy byle jaki.

http://kvlt.pl/recenzje/the-hell-welcome-to-2015/

 

A primera vista, incluso antes de escuchar, hay que decir que el diseño del arte de tapa (hecho por Slobodan Jovanović) impresiona de muy buena manera. Y claro está que una banda que se llame The Hell no deja dudas que lo que escucharemos no va a ser pop. Y así es, este combo oriundo de Serbia debuta con un auténtico discazo de death/thrash metal.

Como casi siempre ocurre, el principal sustento de este tipo de álbumes es la agresión, el sonido crudo, las guitarras ultra-rápidas y las fulminantes bases, con influencias que pasan por los grossos del género, llámese Deicide, Morbid Angel, Vader y otras.

Justo es decir también que si bien las canciones son buenísimas, para los eruditos del estilo pueden llegar a ser un poco genéricas. La segunda mitad del disco es donde a mi juicio aparece lo mejor de The Hell, cuando la cosa se pone más thrashera y aparece el groove en los asesinos riffs, siendo “Genocidal wrath” la mejor muestra de esto.

En síntesis una nueva (y buena) opción para saber que se cuece en el under extremo mundial.

 

http://rockarollazine.blogspot.ru/2016/10/the-hell-welcome-to-2015-satanath.html

Bár nem minden esetben igaz, de egy zenekar névválasztása, albumborítói vagy akár bandafotói sokszor sokat elárulnak arról, hogy mire számíthatunk a zenétől. Ebből kiindulva a The Hell (így, névelővel, meglepetésemre ők az egyetlenek) néven futó szerb death metal társulat 2015-ös Welcome to… című lemezének hallgatásához nem sok elvárással álltam neki. Sejtésem többé-kevésbé be is igazolódott, de erről picit lejjebb. A zenekarról annyit érdemes tudni, hogy klasszikus ének/gitár/gitár/dob/basszusgitár felállásban Belgrádból fejti ki tevékenységét, a jelen kritika tárgyát képező nagylemez pedig eddigi egyetlen kiadványa. Annyit érdemes még megemlíteni velük kapcsolatban, hogy mindegyik tag kipróbálta már magát (számomra ismeretlen) zenekarokban, tehát nem kezdő zenészekről beszélünk. Ennyit a száraz tényekről, lássuk, mit rejt a szerbek bemutatkozó lemeze.

 

 

 

Egy rövid intró után a Welcome To Our World hivatott bevezetni minket a zenekar világába, avagy a Pokolba, bár mint a booklethez fűzött kis bevezetőből kiderül, hogy az az általunk megélt valóság része. Az első pillanatokban azt hittem, hogy egy gyengébb Vader másolatot fogok hallani, mint később kiderült az összkép ennél azért változatosabb, minden esetre ezt a dalt nem érzem a legszerencsésebb indításnak, mivel amellett, hogy nem túl izgalmasak a témák, a végtelenségig vannak ismételve. A második Bred for Slavery megint csak a túl gyakori ismétlésébe fullad bele, hiába vannak érdekesebb részek, azok is többnyire előre kitalálhatók. Az ezt követő High on Murder és a The One Who Brings Redemption ennél már izgalmasabb élményt nyújt, megszaporodnak a témák, megjelennek a szólók, sikeres tempóváltásokat tartalmaznak, amikor 100% death metal üzemmódra kapcsolva hallgatja az ember, akkor elég jónak is tűnnek, bár többszöri nekifutásra igazából a „nem rossz” jelző lenne a leginkább találó, ami azért óriási különbség. Véleményem szerint az ötödik, black metal elemekkel bőségesen megtűzdelt Spiritual Necrosis az album leginkább eltalált tétele. Jól áll a fiúknak a feketeség, sokkal otthonosabban mozognak a pokolnak ebben a bugyrában, a hangszerekből természetesen folynak a hangok, a sterilitás helyébe hangulat lép. Minden egyes hallgatáskor felmerült bennem a kérdés, hogy vajon miért nem ezt az irányvonalat követik. Ennyire hatással lenne a dalra a Gorgoroth soraiból ismerős Atterigner vendégszereplése? Biztosan hozzájárul, de az alap mégiscsak a szerbek tollából került ki. A The Human Harvest Fields megint csak a korai betegségek tüneteit viseli magán. Egyszerűen túlságosan kiszámítható. A Philosophy of Vengeance death’n rollos nyitásával téveszti meg az amolyan Six Feet Under hozzáállást szimatoló hallgatót, aki azonban ehelyett ismét tömény death metalt kap a poharába, míg a Genocidal Wrath egy olyan szerzemény, amelyben az előre megvásárolt félkész összetevőket ismét sikeresebben sikerült összekeverni, fogyaszthatóvá sikerült tenni. A Clive Barker világából ihletet merítő Lemarchand és a záró Amen! pedig visszaereszkedik valahova oda, ahol a lemez kezdődött, azzal a különbséggel, hogy a zárótételre a sötétség tekerőgombját néhány árnyalattal lejjebb állították. Ez azonban már nem sokat segít az összképen.

 

 

 

 

Összességében mit lehet elmondani egy olyan lemezről, amelyhez hasonlót véletlenszerű kiválasztással is százával találni a jelenlegi felhozatal mellett? Azt túlzás lenne állítani, hogy pazarlás volt a rá fordított idő, mint ahogy azt is, hogy megérte volna. Amolyan alkalmi ismerős ez, akivel az ember jobb híján elbeszélget a pultnál egy kávé mellett, de kis idő múlva már az arcára sem emlékszik.

Vitathatatlan, hogy a lemez gyengeségét, vagy inkább átlagosságának felelősét nem a tagok hangszeres tudásában kell keresni. Sokkal inkább abban, amit tanulni nem lehet. Az pedig, hogy ez a következő lemezre előtör-e belőlük vagy sem, még a jövő titka. Addig is itt a Welcome to… című bemutatkozás, lehet rendelni a kávét.

 

http://www.femforgacs.hu/kritika/3692/The_Hell_Welcome_to_2015